3. Obitelj i sve bi opet ponovno!

‘Mnogo mi izgledaš pozitivno na ovoj fotografiji Vildana, moram reći.’

Jeste! Nimalo pozitive u jedno prosječnoj NE instagramskoj sliki, običnih novopečenih roditelja. Ali…

Slika datira u vrijeme kada je našu obitelj tada već 14 mjeseci uveseljavao naš sinčić. U to vrijeme slavila sam okrugli 30ti rođendan i za poklon sam dobila obiteljsko putovanje u Dubai. Ne, ovo nije putnički blog. Bit leži negdje drugdje. Mada, ukoliko smijem pripomnuti, boljega, prijaznijeg i opuštenijeg putovanja do tada nisam doživjela. Jeli do samog Dubaia ili zbog toga što smo posvuda imali ‘special treatment’ kada su nas ugledali sa djetetom, neznam. Erni i ja smo proputovali, recimo, poprilično puno, ali toga nismo doživjeli.

Većina zapisa u obliki ‘Što spakirati kada odlaziš na put sa malenom djecom’, počinje sa ljekovima, različitim zaštitama i ostalim, naravno, bitnim stvarima. Naravno da smo spakirali sve sa popisa plus juhe iz vrećice, jer nikad se nezna! Možda nemaju u Dubaiu juhe. (emotikon – slap my face!).

Dani na našem prvom putovanju su prolazili više nego odlično. Nije bilo scena i nikakve slabe volje. Prilagođavali smo se najmanjem članu posade. Što je, ako se mene pita – ključ svega. Doručak pa istraživanje grada dok nije postalo milijon stupnjeva u zraku. Povratak u hotel, spavanje. Popodnevni sati i istraživanje onoga što se može istražiti sa kolicima i rusakom od 184 kile. To bi rekao Erni. Ali tako je to, kada ideš uokolo sa malim dijetetom. Onda u rusak spakiraš: ‘Što ako?’ i ostala mamina pitanja. Večera i čaša vina u hotelskoj sobi. U mraku. Sin spava. Toliko.

Tako. Poslije 10 dana preživljenih u dvoje sa malenim istraživačem u hotelu koji ima unutarnji/vanjski bazen, wellness, teretanu, teniske terene, restoranom sa X različitih slow food menija te barom gdje služe alkohol, razmišljaš, što vraga nisi pravilno spakirao?! Što ti fali da nisi uspjeo niti nos pomoliti u iste blagodati? U 10 dana i poslije onih popivenih pivi ‘s nogu’, pojedenih obroka uz trčanje i izmjenično prehranjevanje u stilu ‘Ti jedi predjelo, ja ću ga zabavljat, onda ću ja jesti predjelo, ti ga zabavljaj…i tako do kraja menija!’, pitanje ‘Što mi fali??’ sve jače odzvanja!

Fali ti tad osoba koja će te potapšat po ramenu i reći: ‘Pojedi u miru!’, ‘Odite skupa u wellness.’, ‘Popijte pivo u miru, idemo mi sa njim na igralište!’. Znam imaju hoteli i animatore, ali 14mjesečno dijete i nije nešto oduševljeno ako ga ‘ostaviš’ nepoznatim ljudima. Zar ti tko fali?

Odgovor je: BAKA I DEKA. Tako je. Baka i Deka. Koliko košta da košta! Pristajem i na svekrvu i svekra! Sa bakom i dekom onda wellness, bazeni i ostale ugodnosti imaju smisla. Sve je opuštenije. Ali… hm! Možda.

Zašto možda? Možda bi popila pivo više u miru. Možda bi otišla na masažu sa dragim. Možda bi odigrali partiju tenisa. Možda bi pojeli najfiniji fancy meni u miru i tišini. Možda.  Možda bi manje puta izgovorila onu: ‘Što je meni ovo potrebno?’. Ili onu: ‘Kod nas se ovo ne bi dogodilo!’. Ili: ‘Bila bi odmornija i naspavanija, da smo bili kod kuće!’

Onda svaki povratak kući u realnost donese onu pozitivnu:‘JA BIH OPET SVE PONOVNO, TOČNO TAKO KAKO JE BILO!’

Ponovila bi ‘brćkanje’ u troje u bazenu za djecu dok on oduševljeno i ponosno nam pokazuje što može napraviti. Ponovila bi obroke u hotelu i izmjenično prehranjevanje sve dok bi gledala taj uprljani mali obraščić koji tamani fine jogurte. Ponovila bi i čekanje taksija u sjeni prometnog znaka, dok taj moj mali dečkić, zbog vrućine, oko mene paradira samo u peleni. Ponovila bi ono ispijanje čaše vina u potpunoj tami hotelske sobe dok u pozadini ‘svira’ najljepši mogući zvuk – njegovo sretno i zadovoljno disanje.

Jesu. Baka i deka jesu opcija, ali. Toliko prebrzo odu svi ti mili trenutki, da bi možda sjedeći na pivi propustila njegovo prvo samostojno spuštanje po toboganu na klimatiziranom igralištu u sred Dubaia. Putovanja upravo jesu to. Obitelj je to! Pozitivan umor! Povezivanje. Prilagođavanje. Prihvaćanje.

Pozitivna stvar sa gorkim priokusom je ta, da djeca će prebrzo odrasti. Onda ćemo nas dvoje ponovno imati vremena za sebe! Pa ćemo pod ruku u autobus sa penzionerima, da na destinaciji slijedimo ružici koju nosi vodič. On će onda reći, da je vrijeme za ‘popit pivo’. Tada ćemo nazdraviti na sve one uspiješne ‘Što je meni ovo trebalo’ izlete i putovanja! Eh!

S osmijehom, Vildana

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s