14. Susret dva svijeta. Moja dva svijeta.

Srijeda. 1. maj. Svi su na ćevapima i pljeskavicama. Po mogućnosti negdje uz Savu. Iznajmili su piknik prostor i igraju badminton. Nas dvije smo bile u rodilištu. Čekale smo nalaze i vizitu. Stiskale palčeve na najjače. Razmišljala sam, ako bude sve po sreći još isti dan idemo kući. Tako sam 26. 12. 2016. razmišljala i sa Erianom. Onda je došla vizita i naznanila, da ostajemo još jedan dan ili dva ili… Žutica. Bilirubid je bio visok, što je značilo 16 sati ispod svjetilke. Novi nalazi. Novo čekanje.

Najduža dva dodatna dana u rodilištu. Erian je morao ležati čim više pod svjetilkom, ja sam ga mogla uzeti samo za hranjenje i za presvlačenje. Uh! Ne sjećam se više tko je više plakao. On ili ja. Toga sam se najviše bojala i sada. Dan poslije poroda nam je jedna starija doktorica dala odličan savijet, zbog kojega smo ovaj put možda izbjegli svjetiljku! Upitala sam je: ‘Od čega je ovisno, da dijete dobije žuticu? Mogu li ja utjecati na to?’. Rekla je: ‘Čim više neka jede. Čim više!’. Eto. Sad mi je jasno zašto je Erian dobio žuticu. On je ispočetka bio jako ‘lijen’ za jesti. Puno je povraćao i morao je dobiti formulu po flašici. Lovili smo se sa dojenjem, dok me jedna iskusna medicinska sestra nije upoznala sa nastavcima za dojenje. Od tad nas je krenula i ta znanstvena fantastika! J

Vizita je to jutro pokazala, da je bilirubid dovoljno nizak, da će nas pustiti kući! Tu sretnu vijest smo nas dvije javile našim muškima kod kuće. Sredile smo se i čekale. Čekale. Meni je po glavi samo odzvanjalo…kako će Erian prihvatiti maleni smotuljak? Kako ću ja to doživjeti?

Taj susret u rodilištu na dan odlaska kući neću nikada zaboraviti! Toliko odrasao i pažljiv moj mali dečkić. Donesao je u rodilište ružicu sa travnika i crtež koji je nacrtao sestrici. Odmah ju je poželio držati. Ljubio ju je i rekao: ‘Hvala za kloksice!’. Naravno, da je došao u njima J. Sudjelovao je u pakiranju za odlazak. Pomagao je tati nositi sjedež. ‘Pozvao’ je lift. Pomagao je otvarati vrata od auta. Ah <3!

Sjeli smo u auto i pomislila sam. Sada je to, to? Sada smo kvartet. Kako svirati da orkestar funkcionira? Toliko jednih pitanja! Onda sam udahnula duboko i rekla Erniju: ‘Vozi kući po najdužom putu!’. Umjesto standardnih 15minuta. Vozili smo se kući sat vremena. Jedno i drugo su u autu zaspali. Znala sam da nas kući čeka obitelj, ali ja sam sebično željela te naše, prve trenutke proživjeti u miru i tišini, vozajući se po okolici Ljubljane.

Tada sam ih gledala i shvatila sam jedno…shvatila sam, da sada znam da sam u životu barem jednu stvar napravila pravilno, žrtvovala sam svoje tijelo, vrijeme, hobije, životne navike, gušte…a zauzvrat dobila…

Zauzvrat dobila dva para tamnih očiju, preko kojih ću ponovno doživjeti svijet. Otkrila sam što je moje tijelo sposobno iako su na njemu vidljive posljedice dviju trudnoći. Otkrila sam da će vrijeme provedeno bez njih biti prazno i da samo ta malena usta mogu proizvesti najljepšu moguću glazbu – njihov smijeh! Otkrila sam, da su moji hobiji postali više cijenjeni, jer vrijeme koje imam za njih potrošim kvalitetnije i produktivnije. Otkrila sam, da su moje životne navike se promjenile – na bolje, na kvalitetnije. Zbog njih jedem i doručak i večeru. Jedem puno više cvjetače i mrkve, jer želim biti uzor. Otkrila sam da svoje gušte djelim sa njima i da nikad do tada nisu ti gušti bili toliko slatki. Recimo, nikad sebi nebi u subotu ujutro pekla palačinke. NIkad! Sada nam je to ‘naša tradicija’ i za te palačinke mi nije teško ujutro skakati u pidžami po kuhinji…samo da doživim to veselje i ono ‘Hvala mami!’.

Dva mala svijeta različita. Nas četvoro. Novi izazovi. Nova iskustva. Stari mi. Novi mi. Bitno je da imamo cilj. Tome uvijek stremimo. Živjeti bez cilja je kao voziti se u autu i putovati, a da nemaš konačne destinacije. Što god radili, kuda se god uputili želim da slijedimo svojim ciljevima.

Nego, jel’ ti se dogodila konverzacija u kojoj pomisliš – ‘ajmo rađe o vremenu!’?

U slijedećoj objavi, pišem o konverzacijama mladih mama. Pišem o, hm, pa ukratko, ovako ću reći, kada kreneš novopečenoj mami u goste, ponesi mozak sa sobom! P.S. Tekst koji slijedi je jedan od, do sada, mojih dražih tekstova. Stoga očekujem tvoj komentar na njega, može?

Simple as that! Čitamo se! Ne?

S osmijehom, Vildana

4 comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s