21. Sretna vam …

Nova Godina? Ne, ozbiljno mislim. Kao 31. decembra slavimo neku prekretnicu, a u biti smo u zimskoj kolotečini, da ne možeš biti gore. Papamo sarmu svjesni da nećemo početi sa onim treniranjem, jer najteže je sebi biti šef. Septembar bi mogao biti Nova godina. Tada se silom prilika moraš pomaknuti. Vrijeme ti javlja da dolaze promjene. U vremenu. U odjeći. U organizaciji dana. U obavezama. U danu. U noći.

Čitam zadnjih par dana različita stajališta, mišljenja o tome kako se privikavati na vrtić ili školu. Ja sam nekako jasno, stroga do toga. Sad mogu čak i biti pametna, jer prošla sam jedno privikavanje na vrtić. Mislim da je zapravo sva težina privikavanja na vrtić u tome da TI moraš dijete predati neznancima.

Pa da budem najprije kratka, a u nastavku da objasnim svoj vidik. NE KOMPLICIRAJ i PRIHVATI! Simple as that!

Eriana smo upisali u vrtić sa punih 11 mjeseci. Tjedan dana prije Dana D samo Erni, Erian i ja otišli do vrtića. Razgovarali smo sa tetom. On je slobodno istražio sobu. Priznajem, stisnulo me je kada me je njegova teta pitala smije li ga primiti. Sat vremena je prošlo kao dlanom od dlan. Ni sama nisam znala što da mislim. Otišli smo kući i ja sam sama sa sobom imala razgovor. ‘Okej Vildana, prošla si poporodnu depresiju! Znaš, da uplakana ne pomažeš svom dijetetu. Sastavi se i kao što se sa njim kod njegovog zubara praviš najhrabrija, a us*ana si od straha, stisni zube i neka tvoj osmjeh bude njemu vjetar u leđa.’

 Ponedeljak ujutro smo bili naručeni, da ga dovedemo ujutro na doručak. Ne znam opisat. Bio je novembar i onaj zrak što ledi nosnice. Smijala sam se, bila sam ponosna. Ujedno, željela sam prijeko potrebnu slobodu za kojom je vapila depresivna Vildana. Odmor od 24/7 mama posla. Jesam. Bez laži. Ali. To jutro je stigla nova životna lekcija. Uh!

Predali smo ga u ruke potpunih stranaca. Zatvorili smo vrata vrtića i odlučili vrijeme čekanja, skratiti u obližnjem kafiću, gdje često zalazimo. Tišina. Ernija je napala ‘alergija’ i strašno su mu oči suzile. Stupila je do nas konobarica. Naručila sam capuccino. Erni dvojni jeger. ‘Gospodine, prije 10h ne služimo žestoko!’, reče konobarica. ‘Nisam te pitao o zakonu! Donesi!’: rekao je tiho. Sjedili smo tih sat vremena u tišini i tada sam shvatila. Ne želim slobodu. Ne želim odmor od nove uloge. Ne želim stari ‘samski’ život. Želim. Želim najbolje za njega. Želim njemu biti onaj vjetar kada motori broda crknu. Želim ga za sebe. Želim biti realna. Moram ga pripremiti na život bez mame. Život sa ljudima. Želim ga pripremiti na život, a život ponekad nije ružičasti piknik na travi. Znam da plače. Plače jer me treba. 9 mjeseci u trbuhu i 11 na svijetu bili smo nerazdvojni. Isto tako znam da će se imati fino. Plač je normalna reakcija na promjene. Ne zna reći. Oluja u glavi! Oluja u emocijama! Odlučila sam!

Vjerovati ću. Čvrsto ću vjerovati zlatnim tetama. U mojim očima one će biti moj alter ego. Sa njima ću sudjelovati. Sa njima ću djelovati u dobrobit Eriana. Na kraju krajeva ovdje se ne ide za to kako ću ja ovo podnjeti. Nebitna sam! Bitan je on. Ponovno nova lekcija. Srušen ponos, pobjeđene predrasude. O kako sam zahvalna na tome!

Ne sviđa mi se teta što ima probušenu usnicu i malo vuče na alternativnu scenu, za koju sam do jučer imala mišljenje da su to dangubi koji nemaju pojma o životu. Ali! Ali ona je tu. Biti će sa mojim djetetom 8 sati na dan. Najbolje riješenje je da prihvatim NJU uglađenu visoku djevojku, kojoj vatra i neka posebna životna strast viri iz očiju i na pogled znaš da sve ima pod kontrolom, sa ravnom mjerom autoritete. Moram prihvatiti i NJU najstaloženiju i najmirniju osobu koju sam ikad upznala. Sam njen glas je takav, da joj vjeruješ. Ponekad sam pomislila, da me živcira ta njena mirnost i sporost, ali shvaćam da ne s razlogom poslana u moj život. Morala sam prihvatiti i NJU. Malo raščupanu, sa velikim naočalima na nosu, sličnoj Pipi Dugojčarapi. Govorila je španski i oči su joj otkrivale skrita iskustva stečena na različitim mjestima sa različitim ljudima.

Prihvatila sam. Pripremila sam se na to da bo mjesec dana naporno. Pripremila sam se, da sam ja sada ta koja mora svoje dijete pripremiti. Da sam ja ona koja sam ga mjesec ili dva prije polako puštala kod bake i deke, da se nauči biti u društvu. Pripremila sam se, da neću skenirati obraze teta i tražiti da su svaki dan savršeno nasmijane. Neću. One su ljudi sa osjećajima. Sa svojim životima. Sretne i žalosne. Pripremila sam se, na plač i na brz odlazak bez kazivanja emocija. Obećala sam si, suze su dozvoljene sa ‘one strane’ vrata. Tako je i bilo.

Manje od mjesec dana rutinskog odlaska u vrtić je moj mali-veliki dječak sam zakoračio bez suza u nov svijet! Bili smo tu za njega. Oni i mi. Vjerovao nam je i prepustio se!

Polažem vam na srce, neka vas nespretni komentari ne dotaknu. Mami sa stažom koja mi je to jedno novembarsko jutro pripomnila: ‘On baš puno plače!’, poručujem: ‘Gledaj svoja posla!’

Eto tako! Gledajte svoja posla! Mirno more i široka jadra. Koraka laka u nove avanture!

S osmijehom, Vildana

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s