23. DOBROTA – SIROTA

Započnino ovaj zapis citatom iz meni jedne od dražih knjiga M.Montessori, >The absorbent mind<: ‘Čar društva u kojem dijete živi je u različitim vrstama ljudi, koje dijete susreće.’

Evo priče koju sam jednom čula u okviru jednog od montessori obrazovanja. (Ukoliko se nađe netko tko bude ovo čitao, a zna gdje se ova priča točno nalazi, u kojoj knjizi, biti ću mu bezkrajno zahvalna!)

Ide nekako ovako:

‘Dijete je po dolasku u školu, upozorilo mamu, da je klupica u garderobi u slabom stanju, odnosno, da jedan vijak nije zavijen kako treba. Objasnilo je mami da upozori nekoga od odraslih, da bi bilo dobro, da se izbjegnu ozljede tako što će to netko popraviti. Mama je u svojim problemima, žureći na posao, kada ga je predala učiteljici, zaboravila predati poruku odrasloj osobi. Sutradan, došavši u školu, klupica je bila u istom stanju. Sada je dijete pokušalo samo potražiti pomoć, tako što je povuklo domara za ruku i molilo ga za pomoć. Domar je rekao, da će popravit, no nije determinirao kad. Treći dan je dijete došlo u školu sa bušilicom. Samo je popravilo klupicu.

Ah, ta divna djeca. Jednostavno, zar ne? To je ono što je dijetetu urođeno. Kako u montessori svijetu objašnjavaju, a mnoga istraživanja potvrđuju, da djeca uvijek bez iznimke više uživaju u svakodnevnim predmetima i u osjećaju, da aktivno sudjeluju u društvenom životu. Na nama je da taj osjećaj, tu brigu njegujemo i da u taj plamićak goreće želje čim duže vremena ‘pušemo’. K tome još jedan sjajan citat iz gore navedene knjige:

‘U takvim situacijama nismo svjedoci samo dječije sreče, svjedoci smo njegovog početka razvoja u odraslu osobu. Sreća niti nije jedini cilj izobrazbe. Čovjek mora biti neovisan. Da bi čovjek razvio svoje sposobnosti i osobnosti, mu moramo prije svega dopustiti da radi i ‘kontrolira’ sve ono što ga se tiče i ovisi o njemu.’

U nastavku slijedi prigoda naše obitelji. Svako proljeće, poslije vrtića, spakiramo krišku kruha u krpu i na obližnjem jezeru hranimo labudove. Erian u tome zbilja uživa, ali na takav način sa jednom kriškom kruha, dijete učiš i dijeljenju i poštovanju i ljubavi. Tako smo mi spkirali krišku kruha i uz mirno jezero divili se prirodi i lokalnim ribičima. Na to je jedan izustio nešto, o čemu, evo već lijepo vrijeme razmišljam.

‘O donijeli ste kruha, lijepo, lijepo, ali znate nemojte ga učiti da bude dobar, to će ga koštati u životu!’.

Zatečena komentarom, vjerovatno sam napravila onu facu kad ne znaš što bi odgovorio nazad, povela sam Eriana naprijed, držeći ga čvrsto za ruku.

Razmišljam.

Da ga ne učim da bude dobar?

Da ga ne učim da pomogne?

Da ga ne učim da podijeli?

Da ga učim da ne poštuje?

Da ga ne učim da voli?

Da…?

Što vi o tome mislite? Može li se razmaziti zagrljajem? Može li se zbog dobrote loše proći u životu? Može li se pokvariti sa ljubavlju?

Za kraj. Prateća slika je nastala prije par dana u šetnji. Na stazi u sklopu parka ležali su razbacani tlakovci. Dijete. Za svaki problem, jednostavno riješenje. Djeluj. Ne razmišljaj. Počni! U dijetetu, ukoliko smo veoma pažljivi i ukoliko mu to omogućimo je prirođen jak osjećaj za red. Jednostavno počeo je sastavljati tlakovce onako kako bi migli stajati uz komentar: ‘Vidite mama i tata, puzzle!’.

Iskrica u očima! Veselje!

Učiti ću njega. Učiti ću od njega.

I da…NE MOŽE SE!

S osmijehom, Vildana

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s