28. Zaposli se!

Evo i oktobar otkucava zadnje sate. Rozi oktobar.

Sa današnjom pričom završavam i ovu temu. Pobjeda je na mojoj strani! Dogodi se dan, da mi spodleti. Da izgubim kakvu bitku, ali moram priznati, da je cijelokupno to događanje oko konstantne borbe, za mene bio neki novi vid rada na sebi. Dirneš u neke teme koje vučeš iz prošlosti. Uređuješ sadašnjost. Praviš temelje za budućnost.

Kakav je recept? Nema ga u knjigama. Individualan je od osobe do osobe. Veliki korak žena napravi kad prizna sebi pred ogledalom, da ima problem. Najteži je taj, prvi korak.

Tu dolazimo do onog ‘Imam ljubavnika!’. Zašto ljubav Rubikove kocke i mene? Na jednom od susreta sa doktoricom, rekla mi je da ‘zaposlim mozak’. Mislila sam si: ‘Ne čekaj, jel’ se ti zafrkavaš? Jel’ ti znaš koliko ja imam posla?’. Naravno da nije mislila na poslove Pepeljuge koje će samo dolijevati ulje na vatru.

Rekla je zaposli mozak tako, da dobiješ osjećaj vrijednosti.

Nešto što će ti oduzeti pažnju, a krajnji rezultat će ti dati osjećaj ponosa i osjećaj vrijednosti.

Poznato je da sam osoba koja ima raspršen spektar stvari koje me zanimaju. Sve ja to nekako mogu, ali ništa toliko ozbiljno, da se usredotočim na jedan hobij. To je potvrdila jedna ugledna profesorica sa fakulteta koja je rekla, da imam poremećaj pozornosti. J. Zamisli. Samo zato što se na svim mojim likovnim radovima jasno dalo vidjeti kad mi je i gdje popustila pozornost. Od tu naprijed sam radove završavala –samo da se završe- tehnikom.

Sada kada gledam sa stajališta odrasle osobe i savjeta doktorice- ‘Zaposli se!’, mislim, da me ne može bolje opisati citat, meni jednog dražih motivacijskih pisatelja, N.V Peala: ‘Svaki čovjek ima prirođene kvalitete, samo one čekaju motivaciju koja zaista motivira.’. Dobar, ne?

Tako sam započela slagati Rubika. Muž ga je sastavio. Zašto ne bi mogla i ja? Počela sam šivati. Sašila sam odjelca za oboje kada sam ih iznosila iz rodilišta. Šivala sam torbe i novčanike. Sve samouko. Rijetki su bili momenti kada sam škicnula na internet potražiti pomoć. Šivala sam, mjerila, pa parala, pa šivala. Radi mozgu, radi!Pekla sam torte i kolače. Slikala sam. Crtala. Dekorirala. Aranžirala. Odtrčala sam ‘maraton’, malih 5km, ali za mene to je bio veliki korak iz moje ‘udobne zone’, gdje mislim na pilates/joga i sve ‘mirne’ vježbe. Sastavljala albume. Sve. Jedina nagrada i dokaz da radim pravilno je bila pohvala domaćih i ljudi oko mene. Uspijela sam!

Ponosna!

Da se razumijemo još uvijek ima dana kada na mene utječe puni Mjesec. Ili retrogradni Merkur. Ili riječ koja mi da razmišljati. Ili neprospavana noć. Ili postupak neke druge osobe, koja nema samnom ništa. Tada se aktiviram. Tada izvlačim svoju šaru i kramu. Tada premještam, slažem. Tada zaokupljam misli. Tada brojim od 100 po 3 unazad. Tada se zamišljam na nekom happy place-u. Tada tražim potvrdu. Bježim od nepotrebnog razčlanjivanja problema, kojih nemam, na prafaktore.

Nekad uspijem, nekad mi spodleti!

Ti? Što misliš o ovoj temi? Jeli ti poznata? Već znaš, ali da te podsjetim, proslijedi moj kontakt do bloga osobi za koju misliš, da bi joj moglo pomoći. Možda moj zapis nekome pomogne, a ti se upišeš u knjigu junaka te osobe.

‘Dobro jutro življenje, lahko noć negativa. Kaj bo jutri ne vem, a ta moment tukaj šteje.’. Sa ovim divnim citatom, slovenske pjesme sam zaključila. Za sad.

Okrećemo se novim temama.

Zaposlimo se pozitivom!

Dobro došli.

S osmijehom, Vildana

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s