Sretna noć vještica, svima koji slave! Ovog tjedna razmišljam o: ‘Joj, razmaziti ćeš ju/ga!’…i slične nevažeće stvari.

Gdje počne razmazivanje? Kada je sve skupa otišlo predaleko? Kada sitne pozornosti izgube smisao?

Mi smo djeca generacije koja je u vremenu svoga odrastanja, pa možda i najviše doživjela promjene u društvu općenito. Sjećate li se kada smo trčali kući i mahnito okretali narandžasti telefon sa brojčanikom samo da bi javili prijateljici da ju je ON na autobusu usput pogledao, ali ona to nije vidjela. Sve ste si ispričale i onda ste shvatile, da je to sve slušao mlađi brat na trećem telefonu i više nije ništa bilo isto. Držao te u šaci 4ever. Mi smo djeca te generacije koja je skočila od brojčanika, preko NOKIEE 33 10 i crno bijele zmije, do telefona koji se pali na otisak prsta.

Gledajući promjene i praveći usporedbe vremena u kojem su rasli naši roditelji i u kojem vremenu smo mi rasli, dolazimo do još nečega što obilježava našu generaciju – misao naših roditelja- ‘Ako nisam imao/la ja, neka imaju oni!’. Poznato?

Na tu misao je vjerovatno utjecala činjenica da je život u bivšoj skupnoj državi pustio posljedice. Odlazak u Austriju po slatkiše dovelo je do toga, da su cijenili svaki bombončić toliko, da su čuvali omote istih i natjecali se tko ima šarenijeg, ljepšeg, zanimljivijeg. Mi?

Kako je danas sa nagradama? Cijene li današnja djeca te sitne slatkiše života?

Od kud ova tema? Zapravo, prije par tjedana osvijestila sam, da se nam je u obitelj ‘prikrala’ jedna nova navika. Naime. Svaki dan kada odemo u vrtić po Eriana, u džepu se, glej čuda, nađe bombon ili lizaljka ili komadić keksa ili Kinder jaje ili banana ili mandarina ili jednostavno komadić nečega za pod zub. Uvijek je nešto. Mini. Neki dan smo se u vrtuću pojavili bez ičega. Nenamjerno, nego u nekoj gužvi zaboravili smo na, ‘nagradu’?  Na utjehu? Na potvrdu da je bio dobar u vrtiću? Kako se naziva to nešto, što daš sebi ili nekome i sebe ili ga na taj način malo razmaziš?

Rekla sam mu, da ima sreću jer sam baš danas donesla 10 poljubaca i tri velika zagrljaja .

Prihvatio je i dok smo se cmakali pred vrtićem, ja sam se uhvatila u razmišljanju. Jeli to ok? Jeli to uzorac kojega ću se teško riješiti? Hoće li jednog dana biti lizaljka bezvezna? Što ako poželi više? Jeli to sad razmazivanje? Hoće li to sve izgubiti smisao, ako ne donesem sutradan veliku kutiju i neku bijesnu igračku?

Našla sam odgovor u sebi. Zar nemamo svi mi neku malenu stvar koju si u toku dana priuštimo zasluženo? Jeli to kava iz automata sa kolegicom na poslu? Jeli to kava čim dođeš kući u ‘svoje odaje’. Kockica, dvije ili tablica čokolade? Buket ruža na tržnici? Hidratantna maska za lice? 5minuta čitanja? Zvuk otvaranja radlera iz limenke? Znate ono nešto što sebi priuštiš da se ‘nagradiš’. Što kažu, da ‘meračiš’? Da si ukradeš par minuta u vječnosti i kažeš >To je trenutak za mene<.

Eto upravo to je ona lizaljka koju odnesem Erianu. Ili kinder jaje. Ili bombon.

Bit je da odgajamo uzorom i ne rječima. Bit je da naučimo dijete, da i kada odraste zna sebe ‘pomaziti’. Da se razumijemo oko onog- ‘Što ako poželi više?’. Poželim i ja, ponedeljkom ujutro piti kavu na obali Jadrana sa mirisom mora u nosnicama, ali ne ide. Naučila sam se, da je i Petrolova TO GO kava sasvim uredu, ukoliko znaš napraviti u danim okolnostima sebi najbolji osjećaj! 

Dosta filozofije, odoh zaviriti u ladicu, naći neki slatkiš i spremiti ga u torbicu. Dok je mame biti će i razmazivanja!

Ti razmazuješ sebe? Druge?

S osmijehom,

Vildana