Lijepi pozdrav u zadnjoj objavi mjeseca kada muški naglase svoju ljepotu brkovima i tako opomenu svijet oko sebe da uzmu ‘jaja’, pardon, stvari u svoje ruke!

Nego, ovo nije kolumna o Movembru! Ovo je zadnja (za sad) u nizu kolumni o porodiljnem DOPUSTU. Sjećaš se? U prvoj objavi sam dala neka naša skupna razmišljanja o tome što ćemo sve raditi dok budemo godinu dana na porodiljnem DOPUSTU. U drugoj objavi smo pogledali što okolina misli, da radiš na porodiljnom DOPUSTU. Evo u trećoj objavi donosim kako to zaista izgleda kod mene.

Moja maza ima sada sedam mjeseci i već smo nekako uhvatile ritam, tako da ćemo početi sa danom od 00.00. tada još spavamo. Neću pisati kako je to izgledalo prvih mjeseci. Među mojim čitateljicama ima i budućih mama. J

Sati je 03.18, plus minus 20 minuta. Ljubi je majka, pjevačica se javlja. Ne, ne plače. Jednostavno, daje do znanja, da je u njenom krevetiću u njenoj sobi ultra zabavno. Ustajem i kreće prvi podoj poslije ponoći. Traje nekad 20min. Nekad vječnost. Ali! Kad shvatiš, da tata bolje uspavljuje od tebe i da ne moraš sve ti, otvori se nova dimenzija svijeta. Tata-mata situ pjevačicu utiša u malo manje od 15 minuta i svi opet spavamo.

Sati je 06.30, zvoni alarm. PRVI PUT. Nakon toga valjda još jednih 173 puta. Zašto tako rano? Jer naše starije dijete se NE MOŽE srediti u 15minuta. U susret fazi ‘sam ću’, trčiš jedan sat prije zakazanog polaska. Što njemu daje vremena, za..ah ja, za sve ono što on MISLI, da mora napraviti. Ne brini, pokušali smo i sa požurivanjem. To samo rezultira deranjem, oznojenim i slabim početkom dana. Ukratko, ne isplati se. Ustani ranije i prihvati!

Sati je 07.30. Muški dio naše familije odlazi u svijet zaraditi koji evro i koje iskustvo više. Rastajemo se na ulazu, kao da odlaze na Titanic, ne u auto. Mašemo si preko prozora. Trčim vani u pidžami dati još jedan poljubac. Odlaze. Mir.

Sati je 8.00.  Oblačimo se u odjeću za dan. Napuštamo pižamu i slijedi drugi podoj od ponoći. U međuvremenu gledam Dobro jutro i ostale korisno/beskorisne informacije, kao naprimjer -kako iskombinirati šljokice-. Može, ako će iste biti na pidžami, evo me!

Sati je 09.00. Vrijeme je za moju želudčanu kiselinu i njenu ulogu u mom tijelu. Beba je na dekici na podu, poneki dan se zaigra da u zenu pojedem doručak, a ima dana kada i ona ima PMS. Ni ležat, ni sjedit, ni nosat, ni tamo ni vamo! Uglavnom pojedem taj doručak ‘sa nogu’. Skuham si prvu kavu. 3/4 male šalice, do kraja mlijeka i na vrh žlice šećera.  Popijem. Nekad u tišini. Nekad uz pjevačicu. Rodila je majka!

Sati je 10.00. Vrijeme je za čudnovate zgodbe kuhinjskih pultova. Javno se divim ljudima kojima sve u kuhinji stoji na svom mjestu! Druženje sa mašinom za suđe, usisavačem, krpom i lego kockicama, koje nekako nađu put do svih kutaka kuće. Kako i prije svega zašto? Slijedi pitanje ‘Ma lako za napraviti, samo da mi je ideja za ručak’. U među vremenu presvučem bebu i još jednom podojim.

Sati je 11.00. Ručak je na stolu. Ne može plus minus pola sata. U 11.00. Hranjenje traje cca. pola sata. Odnosno toliko, dokle beba prljavim rukama pomazi svoje oči i jasno, onako prljava, da do znanja, da vrijeme je za spavanje. Umivanje, presvlačenje

Sati je 11.30. Palim Youtube na TVu. Palim Shawn Mendesa i Camilu Cabello – Senoritu. Pojačavam glasnost na 25. Dajem na repeat. To je THE PJESMA za spavanje. Erian je zaspao uz Divlje jagode i ‘Motore’. Šetam. Beba je u kolicima. Šetam po dnevnoj sobi. Gore dole. Lijevo desno. Par čučnjeva. Malo mrdnem bokovima uz taktove i beba spava! Pobjeda je moja!

Između 12.00 i 14.00 je dva sata. Ta dva sata pospremam bombu koju je pala na mjesto hranjenja za stolom. Praznim/punim mašinu za veš. Odnesem smeće. Letim na metli, šalim se, humoristična sam četvrtkom, pometem. Obrišem podove. Organiziram modnu reviju u spavaćoj. Šalim se, gledam jel’ pratiš što čitaš! Puknem se na kauč i najčešće je to vrijeme za mene i moje knjige i tišinu. Koliko se čini da je dva sata ogromno vremena, vjeruj meni, taman kad počnem uživati, beba se budi i mira je kraj.

Poslije 14.00. beba je življa nego ikad, a ja svaki dan sebi obećam, da ću sutra dok beba spava, spavati i ja. Samo kako i kada onda da imam vremena za stvari koje mene vesele? Uglavnom, podoj. Presvlačenje. Igranje na podu. Ne, ne mogu to vrijeme raditi što drugo jer ako nisam u bebinom vidnom polju, vjeruj mi to znaju i susjedi, jer takav alarm pusti iz sebe, da ne isplati se. Tu sam. Sjedim pokraj tebe.

Sati je 15.00. Sa posla i iz vrtića stiže muški dio familije. Pakiramo dvije hobotnice u auto, uzimamo kašicu i voće sa sobom i odlazimo na popodnevne aktivnosti. Nekad je to gimnastični trening. Nekad je to šetnja po Ljubljani. Nekad su to trgovine. Nekad je to druženje kod bake i deke. U među vremenu pojedemo kašicu i voće.

Sati je 19.00. Dolazimo kući. Odpakiravamo dvije hobotnice. Naravno, mora se pogledati još jedan crtani. Spremimo večeru. Rezimiramo dan. Još zadnji podoj i to je to za danas.

Sati je 19.30. u dojnjem dijelu kuće se gase svijetla i sav živ-žav se seli u gornji dio. Palimo ‘tekući trak’ pripreme za krevet. Moram reći, da smo Erni i ja našli jedan sistem tako da to onda sve ide kao po maslu! Kupaj prvo dijete, kupaj drugo. Oblači prvo dijete, oblači drugo dijete. Kapljice D3 prvom dijetetu, kapljice D3 drugom dijetetu. Pali noćne lampe jednom dijetetu, pa drugom dijetetu. Susret na hodniku i opet rastajanje kao da i jedni i drugi odlazimo na Titanic. Laku noć!

Sati je 20.15. Oboje djece su u krevetu. Starijem dijetetu kreće maraton čitanja knjiga. Mlađa beba u mom naručjo popije 210ml svoje večere. Odlažem je u krevetić i metodom Ninja majstora izvlačim se iz sobe.

Sati je 21.00 Oboje spavaju! To je to za danas! Nas dvoje mrtvi umorni, plešemo ples pobjede u hodniku ispred njihovih soba! Pobjeda je naša! Vidimo se oko 03.00 ujutro kada sve opet krene na novo! Tako evo već sedam mjeseci. Čini se prilično jednostavno, ali za osobu kao što sam ja, koja nije neki primjer organiziranosti, su djeca došla kao najbolji mogući ‘poligon’ za vježbanje iste.

Do čitanja u mjesecu decembru, koji je za nas u svakom pogledu poseban, budi nasmijan i nakičkan!

♡

S osmijehom, Vildana