Da mogu izabrati jednu želju, za svoje potomstvo, ali ono jednu jedinu i da im se može ostvariti… poželjela bi…hm, za početak, krenimo od proteklog utorka.

Sport! Sport je sve! Karakter. Ustrajnost. Labilnost. Ponos. Predrasuda. Želja. Volja. Odustajanje. Dizanje iz pepela. Poraz. Pobjeda. Smijeh. Suza. Bol. Olakšanje. Preispitivanje. Dokazivanje. Popuštanje. Razumijevanje sebe. Razumijevanje suprotnika. Sport je sve! Sport je life coach!

U utorak je slavnostna priredba izbora za Najboljeg sportaša Slovenije 2019. počela sa nastupom djevojke koja se kao zmija s nevjerovatnom lakoćom uvijala oko ‘uvijenog’ vratila, koji je kao neka spirala visio sa vrha stropa Cankarjevog doma. Pomislila sam, koliko truda, ‘fearless’ mišljenja može podnijeti toliko maleno tijelo mlade djevojke. Zamislila sam si moju Inari. Zamislila sam si što kada bi doživjela, da ju gledam tako na odru dok nastupa, a u prvom redu sjedi predsjednik države. Može li se taj osjećaj s čime usporediti? Ne. Mislim, da ne.

To me sve vratilo na neka prošla svršena vremena. Spominjala sam već u svojim zapisima, ali ukoliko me netko na novo čita, da spomenem da sam učiteljica. Dok još nisam imala svoje djece, rado sam sudjelovala u različitim školskim taborima. Jedni od najdražih su mi bili oni koji su se održavali na Kopaoniku u Srbiji, kada sam dvadesetak djece iz Slovenije kao mentor vodila na zimske ‘igre mladih’. Bilo je to kao Olimpijade bivših EX-YU država ujedinjeni u sportu, kreativnim igrama i prije svega u druženju. 10 dana koji uključuju putovanje vlakom, autobusom, ustajanje prije 7:00, cijelodnevne aktivnosti, kratke pauze za obroke i to sve začinjeno sa sviježim čistim zrakom nadmorskih visina Kopaonika rezultirali su time, da smo moji kolege učitelji i ja morali biti glavni motivatori. Kako izvući iz djece motivaciju? Kako ih pripremiti i dovesti do toga da ‘grizu’, bore se i dokažu sebi da postoji zona poslije vlastitog limita i onoga ‘ja više ne mogu!’. Borili smo se. Padale su njihove teške riječi. Ružno su me gledali. Ali. Ali uvijek sam nekako znala pritisnuti pravo dugme. Uvijek sam ih znala pogledati duboko u oči i reći im ‘Vjerujem da vi to možete!’. Vjerovali su mi. Puhanjem u taj mali plamićak njihove želje koji bi se pred prvom preprekom skoro ugasio, rasplamsavala sam, doziranjem i biranjem pravih riječi, želju da ‘trgaju’ i dosegnu zastavljeni cilj. Uvijek prvo mjesto. Na drugo ne pristajemo. Uvijek na kraju tabora rečenica: ‘Hvala, jer ste nam pokazali da možemo uspijeti!’.

I znaš što je najveća nagrada? Imala sam u svojem timu jedne godine i djevojku koja je imala astmu. Ventolin je bio dio nje. Te godine je zapadao snijeg. Na sva moja upozorenja da igre počinju ta cura je zaspala. Savladao ju je umor. Pustila sam. Jedno je kad te izda glava, drugo je kada te izda tijelo. Tu više nemam utjecaj. Da skratim, par minuta prije nego li je bilo vrijeme za naš nastup, pojavila se je ogrnuta bundom i u patikama. Na sve moje ‘zabrane’, da takva ne može biti na snijegu, inzistirala je da će to odraditi i da neće pustiti tim na cjedilu. Odtrčala je svoj dio staze gdje joj se izula patika tako da je u cilj utrčala – bosa! Ne brini, nije se razboljela jer, najbolji ljek je zadovoljstvo. Ono kada te preplavi osjećaj, da si napravio nešto kako treba.

Gledajući sve one mlade sportaše koji su pokupili nagrade za sportaše godine, mislila sam si, to si želim za svoju djecu! Želim im brdo prljavih dresova. Želim im bijele čarape i Adilete Adidaske kada šetaju svjetskim gradovima u klubskim trenarkama dok čekaju na nastupe. Želim im žuljeve na rukama i nogama koje će biti znak upornosti i neodustajanja. Želim im modrice kao znak borbe sa spravama ili protivnicima. Želim im ponos kada dostignu zastavljen cilj onokraj ‘ja više ne mogu!’. Želim im najljepšu melodiju himne koju će zaigrati u čast njihove pobjede. Želim si na kraju krajeva, da vrijeme troše na nešto što će ih graditi iznutra i izvana. Želim im kretanje u krugu ljudi istomišljenika koji cijene svoje tijelo i ono što mogu sa njim učiniti. Želim im prijatelje diljem svijeta povezanih u sportu.

Godine koje dolaze definitivno će biti sportsko obojane! Sport nam je uvijek visoko na listi prioriteta i to ćemo pokušati prenijeti na djecu.

Meni ostane da stišćem palčeve i sanjam o izgovorenoj rečenici: ‘Ja sam Vildana, mama sportaša/sportašice godine!’.

Ti? Što misliš o sportašima i bijelim čarapama? 😉

S osmijehom, Vildana

P.s. Erni nije imao priložnost okititi se titulom sportaša godine u svoje vrijeme. Ozljede su bile jače! Neka ova slika ostanek kao podsjetnik na to da je nekad srcem i dušom živjeo za gimnastiku.