Lijepi pozdrav u poslijednjem četvrtku 2019. godine. Kako ovo zastrašujuće zvuči, ha?

Upravo se vozimo put Zagreba sjedim -na zadnjem sjedištu moga auta- i ispitujem sama sebe o svemu. Prije svega toliko iz glave vrišti otvorenih vrata na kojima mahnito mašu nerealizirane ideje. Toliko ih je! Kao manja zgrada kineskog predgrađa. Na koja prvo pokucati? Koja su vrata najbliža srcu? Koja nude pravi omjer uživanja i slobodnog vremena? Koja donose najbolju korist? Iz kojih stoje pravi ljudi?

Ova 2019. Je bila lekcija. Nisam srela čovjeka koji ju je doživjeo u pozitivnom svijetlu! No, lagala bi i pretvarala bi se kada bi rekla da meni usprkos svemu nije bila odlična!

Kad bi morala izdvojiti najzvjezdaniji trenutak bio bi to pred kraj divnog aprila, malo poslije ponoći kada je ekspresnim, komičnim vlakom stigla naša kuglica! Kako je prošao moj drugi porod možeš pročitati ovdje. Zatim emotivan dan kada je moj sinči napunio 3. godine. I svakako činjenica, da muž i ja polako uspijevamo kakvu večer ukrasti za sebe, govori o tome da nam je godina uspijela!

Vrtim film u glavi i na pamet mi pada još jedan događaj koji će ostati zaključan u ovu godinu. Tužan je, ali dubok i zato želim da ostane zapisan. Bio je februar i bila sam trudna, najtrudnija! Osoba koja je pa recimo, da nije bila bi kum ni brat, razboljela se! Dobro sam se osjećala uz tu osobu i izmamila mi je ta osoba uvijek osmijeh na lice. Voljela sam tu osobu na neki svoj način jer je u prisutnosti osobe sve bilo i humoristično i čangrizavo. Sve se je nekako odvijalo brzo, prebrzo. Toga hladnog februara sam u svoj svojoj veličini i sa trbuhom do zuba ugledala tu osobu kako šeta ispred zgrade u kojoj sam se nalazila. Potrčala sam i sustigla je. Glupo je kad čovjek u takvim situacijama ne zna što da kaže. Ta osoba je bila ista. Iako je bolest duboko uzimala svoj danak. Ćutala sam i onda izustila: ‘Slušaj, ajde nemoj da praviš cirkus. Ozdravi. Kada se vratim, da budeš tu. Da budemo skupa tu. Možeš to! Želim to!’. Eh! Taj pogled i te riječi, taj ton…natjerale su me, da evo mjesecima kasnije meljem u glavi, kako su mi bile podarene od osobe koja je dva tjedna nakon tog našeg susreta zauvijek zatvorila oči. Ta osoba je rekla: ‘Vildanica samo pazi na sebe!’.

I to sam si obećala! Paziti na sebe! Praveći planove imam moć nadzora i tada se dobro osjećam. Zato.

Kratkoročan plan je uhvatiti se u koštac sa nedovršenim pričama. Fotografijama. Ljudima. Odnosima. Idejama. Naučiti se predstaviti se dignute glave. Naučiti ispaliti, u tri ujutro, 12 vlastiti najboljih kvaliteta bez grižnje savijesti. Naučiti cijeniti svoju jedinstvenost. Naučiti pokazati crveni karton tamo gdje je potrebno! Učiti. Gledati. Slušati.

Dugoročni plan je jedan i jedini. Sada želim to reći na glas. Želim sastaviti ormar sa maskama za emocije. Može i walk in. Pojma nemaš na što mislim? Od svega mi najteže pada jer sam pred tobom Sanja i pred tobom xy čitatelju ja, ja. Nema veze jel’ se znamo 26 godina ili si me random našao, čitatelju na internetu. Ja čak ne znam ni lagati kada dobijem ‘glup’ poklon…pa kao ‘O wow!’. NE ZNAM! Kako godine odmiču shvatam da to trebam, ako želim ‘preživjeti’. Ukratko, želim naći ravnotežu između -pazi gdje pokazuješ koje emocije!’. Mogu biti u društvu sa ultra važnom osobom, ukoliko mi njena energija ne paše ja to ne znam skriti. Ne znam glumiti. Ne znam nositi maske. Eto to je moj dugoročni cilj -nasmijati se dok ti netko ide ultra – puno na živce!.

Što se tiče bloga. Ostaje tu i 2020. mu predviđam sjajnu godinu! Nastavljamo sa druženjem, pa i ako si samo ti jedan čitatelj, vrijedi! Svakim danom sve više otkrivam koja je prava put za mene i što točno želim! Prati me i skupa ćemo odkrivati nove dogodivštine!

Hvala što se bili tu uz mene! Hvala na divnim riječima pohvala i hvala na svim kritikama i komentarima. Boljeg vjetra u leđa nema. Nema!

Budite zdravi, nasmijani, a motivaciju krećemo da tražimo skupa!

Sretno!

S osmijehom, Vildana