Evo me nazad u druženju sa tipkama. Ne kažem da me je proteklih par tjedana napustila kreativa ili da mi se nije dalo. Ne znam. Jednostavno, usporila sam. ⏱ U svijetlu privatnih ‘Televisa Presenta’ događaja od promjene posla do obiteljskih ‘zdrah’ – što bi slovenci rekli za THE situacije, jednostavno stisneš pauzu. Svakog decembra muž i ja napravimo popis i plan za nadolazeću godinu. Ove godine to nismo. Nismo uspijeli? Željeli? Ljeni? Ne znam. Mislim, da smo duboko orijentirani prema dva-tri velika cilja, ostalo je prepušteno vremenu da se dogodi. Znam, da su događaji sa početka godine jednostavno namignuli, da nikad ne reci nikad. I da! Namignuli su, da najbolje tek slijedi. ⏳

Jedna od onih dubokih odluka je da ovaj mjesec planiram slijedeći. Da me se više odkači onaj kampanjski duh i da prestanem praviti sve ‘pet do dvanaest’. Ako netko može planirati odlazak k frizeru 6 mjeseci unaprijed, možeš i ti Vildana na vrijeme kupiti poklone.

Bila je to treća subota mjeseca januara. U planu za ovaj mjesec sam ispisala IKEA. Sa kolegicom sam dogovorena za road trip do Ikee. Ona me vodi 3:2 što se tiče djece. Logistika nam je jača strana i volim kad se sa ljudima dogovorim u tri rečenice. >>Idemo? Idemo! Kad? Tad! Vidimo se!<<. To je to! 🥇

 Moram priznati, pasalo je! Znaš koliko je pasalo, da kada stigneš do parkinga Ikee i još pola sata sjediš u autu i razglabljaš i pričaš. Opasna je ta Ikea. Odeš kao na izlet po svijeću, vratiš se kući sa 34 vaze, 15 kuhača, 6 jastuka i četkom za WC koja je bijele boje. Čudo!

Nije ovo neki vodič po Ikei i što kupiti i što je kul. Ovo je jedno iskreno priznanje, da mi je godilo! Da mi je godilo to da oči konstantno nisu bile fokusirane na trogodišnjaka kojeg sve zanima i 8 mjeseci staru kuglicu u fazi ‘nosaj me-pusti me- ne znam sama što bi sa sobom-. Da mi je godila tišina i da me nitko nije 128 puta pozvao ‘mama’. Da mi se je sviđao osjećaj praznih ruku sa kojima nisam znala što da radim. Da mi je bilo super što je moja jedina briga taj dan bila kada ću JA jesti. Da nisam gledala na sat i računala kada je vrijeme spavanja i hranjenja. Da mi je pasala ispeglana kosa i malo sređenosti. Da ne govorim o torbici u kojoj je bio samo telefon i novčanik.

Gdje su djeca? Koliko se možeš na ovo pitanje iznervirati brzinom od 1 do Vildana? 🤔

Kada ti se život postavi na glavu i kada se uživot ušulja kuglica sreće mama je alfa i omega. Zaista?

Ne slažem se sa time. Tata možda nije rodio, ali je ‘napravio’. Tako da tu je jasna podjela 50:50. Do svakoga je da odluči koliko će se navezati. Odluka da moj muž, kod prvog sina, ode tri mjeseca na porodiljni umjesto mene je bila najbolja odluka donesena u našim životima. Tako, da DA. Da, djeca su sa tatom. Tata ih je napakirao u auto, otišli su kod muža od kolegice koja je bila samnom, jeli su, igrali nogomet pred zgradom, rasturili cijelu kuću i uživali onako kako samo tate znaju organizirati vrijeme sa djecom. Vidi! Ništa ima nije falilo! 💗

Mame ne moramo biti sve-prisutne. Stalno. 24/7. Odlaskom nahraniš dio sebe koji je tvoj. Tvoje bistvo. Takva, vraćaš se kući 100% bolja verzija sebe. Vraćaš se kući jer lagali se mi ili ne, počnu ti faliti ubrzo nakon što se napuniš i nahraniš svoje JA. Vraćaš se kući, stisnutih palčeva, da te muž ne ostavi sa one strane vrata skupa sa sviječama i vazama, kada vidi koliko si potrošila. Ali kažu, da je poslije svađe sve slađe. 😉

💫 Tako da… Da sumiram. Priušti si redovni bjeg u svoj svijet! Priušti si bombočiće života. Stvori svoje uspomene. Hrani se njima! To je onaj najbolji punjač za današnji zum-zum prebrzi način života. A kad dođeš kući neka te po duši podragi komentar ‘Svaka čast vama ženama, ja sam mrtav umoran, bole me leđa, a nije te bilo par sati.’

Uzmi OFF. Ori, gori, nema te! Zahvali mi kasnije! 🙏

S osmijehom, Vildana