Volim jesen! Jer jesen stiže dunjo moja…

Volim i proljeće! I zimu! A ponajviše sunčana i bezbrižna ljeta! Zbogom ljeto..bilo si, ah što da kažem. Neizvjesno. Dobro došla jesen. Što da kažem, neizvjesna si!

Jesen kuca na naša osjetila. Kiselim jabukama, vrućim kukuruzima i kremasto kuhanim kestenima. Ovija nas toplim puloverima i pušta još zadnje trzaje ljeta pred vratima. Ujutro kreneš kao Eskim od kuće, vraćaš se popodne kao Jamajčan.  Sad će kiše. Opremu smo kupili. I svake godine si obećam, da ću si kupiti gumene čizme! Crvene na bijele tufnice!

Ne znam zašto, ali nekako s jeseni sva sam u nekim snovima, sva sam zasanjana i tada imam osjećaj da PMS udara na najjače ;). Dotakla me prije par dana konstatacija kolegice –

 ‘Draga Vildana, svijet u kojem si živjela do korone ne postoji, ovo je sada novi svijet!’.

Utihnula sam po toj izjavi. Danima sam razmišljala o toj rečenici. U glavi pa osjećaj jednak osjećaju na najgorem mogućem vlaku smrti.

Imam djecu. Što im zapuštam?

Sjećaš se Marisol, Esmeralde, Don Juana?…vidiš mi smo ta generacija. U 17h ili 18h ne znam više točno, cijela obitelj je sjedila pred TVom. Brinuli smo brigu hoće ‘li se uzeti na kraju serije’. Iščekivao si hoće li progledati. Hoće li ona saznati da ima sestru blizanku i onda se dogodi…danas.

Danas iščekujemo brojke, nove zaražene i nove upute kako živjeti. Halo! Danas u svako doba dana pogledam cijelu sezonu neke serije. Sve je tu. A ništa nije tu! Onako kako treba.

PRAVIČNOST!

Vozimo se neki dan Erian i ja k frizeru. Sami smo u autu i takve vožnje obožavam! Erian je izniman ekstrovertiran retorik. Ne lažem, fond riječi kojima trenutno raspolaže ga čini odličnim sugovornikom. Sa njim možeš upasti u tešku, duboku debatu, da te pomisao da je tek 3 godine star otrjezni u sekundi.  U takvim minutama -na samo- saznaš više nego u beskonačnim satima –skupa-. Navela je priča na to što je to pravičnost. Kako razdijeliti grožđice sa sestrom? Kako osobi koja te vrijeđa ili udari objasniti da tebi to nije okej. Kako objasniti da zašto djeca moraju imati kacige kada su na biciklu, a mi odrasli ne moramo?

I onda onaj osjećj u želudcu. Kao kada recimo pod hitno trebaš putni list. Pa ne znaš gdje je, jeli mu istekao rok i ostala hladna preznojavanja.

Kako da objasniš da treba biti spreman, da neće svatko željeti podjeliti grožđice po metodi –jedna tebi, jedna meni-. Kako objasniti da je bitno jasno postaviti granice nasilju i stvarima koje ti se ne sviđaju. Sad za sad imamo dogovor, da na bilo kakav oblik napada reagira: upozoriš gnjavatora, ako se ponovi upozori nekog odraslog, ako se i poslije toga opet ponovi dotičnog gnjavatora sastavi sa zemljom, da mu nikad više ne padne na pamet da te dira. Jer na žalost, netko razumije samo taj jezik. Sa velikim slovima je napisano u dogovoru – NIKAD, ama nikad ne smiješ započeti prvi. Na kraju što da napišem na ispričnicu za nas odrasle? Ne nosi kacigu jer… je svemoćan? Zna dobro voziti biciklo? Zna pasti sa bicikla? Djecu odgaja sa primjerom?

Teška su to pitanja za ovaj obični septembarski četvrtak.

Zadnje dane doživljavam posebno ova maglena jutra, kada u raspravama i jutarnjoj žurbi upijam tu neku našu kaotičnu energiju koja me hrani. Neki dan sam, recimo rekla Erianu, da pogleda kroz prozor kako se je sunce sakrilo za oblake. Na što je on konstatirao:

‘Mama, sunce se ne može sakriti za oblake. Oblaci su sakrili sunce!’

Što da vam kažem? Takve stvari daju odgovor na tiha pitanja: ‘Radim li išta pravilno?’ Pripremam li ih dovoljno, da u ovom nekom ‘novom svijetu’ znaju razmišljati sa svojom glavom?!

S osmijehom, V