Hej, šta znam. Stara godina nije bila ni ovakva ni onakva. Bila je točno onakva kakva je morala biti!

Pokazala mi je, da sam sposobna ali, da je ponekad sasvim uredu, da nisi na pravom mjestu u pravo vrijeme. Pokazala mi je, da je uredu biti osoba koja ima diagnozu –high sensitive person-. Treba znati sebe razumjeti. Lakše je! Tebi i ljudima oko tebe!

Mislim, da smo burno reagirali na nju samo zato jer smo si previše dozvolili.
Jer smo imali udobnu, vatiranu čahuru svakodnevne ustaljenosti. Kuća-kava-poso.

Jer smo iz gimnasičnog čučnja napravili doktorski rad.
Jer smo si mi pokraj naših domova sazidali neke wanna be on line kule i gradove. Jer smo imali ‘dom’ na osobnoj, ali zaboravili smo ga u srcu.
Jer smo sami sebi prodali ideju o –neću, da perem čaše i šalice kod kuće- idemo u grad na kavu, jer ne da mi se pospremati stan poslije gostiju, u gradu platim cugu i dođem kući u svoje čiste zidove.
Stanovi su nam postali lijepi na instagramu za ljude koji nisu nikad u tvom stanu kave popili.

Hej, da te pitam, kada bi zidovi tvojega stana mogli pričati, da li bi imali što za reći?
Zatim slijedi pitanje, hej – da li zidovi doma tvojih roditelja imaju priču?

Vidiš, tu je point! Nekad se je kod kuće živjelo i možda ovo ‘prisiljeno’ vrijeme koje smo morali provesti kod kuće i nije nam toliko naškodilo, ha?
Fleka na parketu jer smo se po kući vozali sa romobilom. Uprljani zidovi, jer Bože moj zašto po papiru crtati? Uprljana stakla prozora mahajući prolaznicima na ulici. Bolonjez po kuhinji. Kupanje u lavoru za veš. Ljetna modna revija u sred zime. Razmrvljene kokice po sjedežnoj dok se 68 put gleda isti crtani.

Dragi moji neka nam godina koja je pred nama priča doživljene priče koje će zidovi prenositi generacijama. Valjda smo trebali ovu lekciju, da nas vrati na –tvorničke postavke-.

Nema vajde tražiti sebe vani. Nađimo se doma. Jer priroda nam pokazuje, maleni pomak i svi naši zidovi mogu se srušiti kao kule od karata.

Sretno, dragi moji!

Vildana🍀💗