Dobrodošli u toploj ljudskoj priči o čekanju. Ovo nije ona svakodnevna priča o čekanju na autobus. Ili priča kad čekaš nešto jer po ustaljenom redu znaš da će doći. Ovo je priča o čekanju na ‘bit će bolje’. Recimo, da je koncept cijele 2020. godine bio u nekom znaku čekanja. Čekali smo to nešto za koje ne znamo hoće li zaista doći. I još uvijek ne znamo.

U 2020. godini sam imala priliku biti svjedok brojnih promjena u životima dragih ljudi. Ti moji dragi ljudi su čekali. Čekali su, a da i sami ne znaju što. Valjda bolje sutra.

Kažu, da je trenutak između odluke i konačnog rezultata kao prazan, mračan tunel. Recimo.
• Dala si prijavu na faks, mračan tunel, poruka s rezultatima.
• Dala si prijavu za posao, mračan tunel, poruka poslodavca.
• Pošalješ poruku zgodnom tipu iz bara, mračan tunel, njegova poruka. Ili ne.

I danas bi pisala o tom ‘mračnom’ tunelu. O tom tunelu čekanja.
Strane su uvijek dvije. Ona jedna koja nastavi biti mračna i tamna poslije tunela. Postoji i ona druga koja odiše pozitivom i blještavom svjetloćom.

Karantena i stay at home time je upravo to neko čekanje. Kad si osoba koja je high sensitive person, kao ja, onda to čekanje dopušta over too much razmišljanja. Seciranja. Preslagivanja. Donošenje zaključaka ili jednostavno ‘lutanje’ bespućima vlastite mašte.
U međuvremenu me sve zanima. Kreativnost, ribolov, heklanje, šivanje, slikanje, kuhanje, slastičarstvo, interijeri, knjige, motivacija, vježbanje, pisanje…

Pa me zanima, zanima li i tebe 100 stvari odjednom?
Trenutno sam u tunelu kada tražim ono što me ZAISTA veseli. Ali što ako mene veseli i ukrašavanje torti jednako kao i osmišljavanje Montessori materijala? Jednako uživam kada čitam svu moguću literaturu s područja marketinga ili kada sjednem za šivaći stroj. Još ponajviše uživam uz šalicu čaja, tipkovnicu i tišinu. Je li onda to odgovor? Hm.

Pa čak mi je i profesorica likovne umjetnosti na fakulteti dala komentar na moje radove: ‘Točno se vidi do gdje si držala koncentraciju. Odavde naprijed si odlutala.’
Vjerojatno mi je pozornost odnijela la neka malenkost iz prostora i sliku sam završila bez smisla. Totalno ja. Počnem nešto i onda me najmanji detalj odnese u skrajnost, da zaboravim što sam uopće radila.

Uglavnom, današnji tekst ne donosi zaključak. Jer nema ga. Današnji tekst je samo podsjetnik tebi koja ovo čitaš, da ako imaš posla sama sa sobom nisi sama.

Zanima me, što misliš o tome, da te zanima sve? Kako se nositi s time?
Hvala za svaku ideju.

p.s. Možda iz ovog koronskog čekanja izađem s ‘aha’ momentom.
S osmijehom, V