Danas te pitam, što je najluđe što si ikada u životu napravila?

Ja sam recimo, još par godina unazad bila sam ‘drvena’ što se tiče novosti. Sada su se stvari promijenile. Počelo je s 30. rođendanom. Prije THE BIG DAYA otišla sam kod frizera i ofarbala se u plavo. Jer zašto ne? Recimo, u četvrtak sam se probudila ujutro s idejom, da ću si ošišati šiške. Vidjela sam to na jednoj ženskoj i činjenica, da imam čelo veličine Billboarda je samo potvrdilo, da to i učinim. Jučerašnji dan sam završila s ošišanim šiškama. Simple as that.

To su takve male osobne pobjede nad onim ‘ja to neću nikada’. Pomaknuti vlastite granice u razmišljanju je toliko oslobađajuće. Jer hej, ako ništa barem kosa će narasti. Kad tad. 

Od luđih stvari u životu koje sam napravila je, da sam trudna otputovala na jednomjesečno proputovanje po Australiji. 25 sati putovanja. 6 unutarnjih letova po kontinentu. Obilazak Aboridžina i Ulurua. Paštete iz klokanovog i krokodilovog mesa. Koncert u Sydneyskoj operi.  Prvi trzaj malog bića u prašumi poluotoka Cairns. Sjećam se, da sam u Veneciji prilikom uzlijetanja doživjela napad panike. Jer -što ako-? Moć uma je čudo. U glavi sam napravila scenarij, da u najgorem mogućem primjeru, ću izaći u Dubaiju i kupiti kartu za povratak. Umirivala sam sama sebe i uvjeravala se da će biti sve okej. I bilo je. Da li bi to  ponovila? Pa bi! Bilo je to odlično putovanje i opet nevjerojatno pomicanje vlastitih granica.

Ludo je bilo i to da sam se po završenom studiju u Puli preselila u drugu državu. Do tada jedne jedine riješi tog jezika nisam znala. Doselila sam se jedne kišne jeseni u stančić na rubu Ljubljane. Živjela sam sa ženskom koja je za jednu noć pojela cijeli margarin i bavila se je s crnom magijom. Odselila sam se u gumenim plavim čizmama na drugi dio grada gdje su gazde bili supružnici u procesu razvoda braka. Lupanje vratima, bacanje tanjura i razbijanje prozora su bili svakodnevica. Odatle sam se preselila u stančić uz samu auto cestu. Stan je imao naslage prljavštine iz prvog svjetskog rata. Pokušala sam ga dovesti u red. Bezuspješno. Sve to vrijeme sam prijepodne prostovoljno radila u osnovnoj školi. Popodne sam radila u Zari i kombinirala to s radom u atletskoj školi poznate sportašice Brigite Bukovec. Tih godina sam poprilično malo spavala i kufere u biti niti raspakiravala nisam. Moćna želja, da –uspijem- me nikada nije napustila. U međuvremenu, kada nisam radila i volontirala odlazila sam na satove slovenskog i položila sam državni ispit. Onda je došlo vrijeme, da se pomakne još  jedna granica.

Ludo zaljubljena stvar koju sam napravila je, da sam poslije svih turbulencija i zapleta s dovoljno ušteđenog novca sjela sa Ernijem na avion i odletjela na drugi kraj svijeta i tamo se udala. Mladi, zaljubljeni i bosi na beskonačno dugoj plaži obećali smo si, da ćemo prije svega živjeti svoje snove, i tek onda sve tuđe.

Završit ću ovaj zapis s činjenicom, da sam u Hrvatskoj završila studij s kojim sam stekla zvanje mag.prim.educ., po domaće – učiteljica sam. Netko bi na mojem mjestu izbrisao mogućnost, da će ikada u drugoj državi raditi u svojoj profesiji. No, ne i ja. Od trenutka kada sam se preselila do danas je prošlo 9 godina. U međuvremenu sam položila  stručni ispit u Sloveniji i danas radim na slovenskoj osnovnoj školi.

Dovoljno ludo?

Poprilično, rekla bih!

Hej treba se usuditi!  Ponekad zaista nemaš što izgubiti.

S osmijehom, V