Tako dođu neki dani u mjesecu kada sam ‘agresivna’.

Nedugo u svoj poprilično šarenom okruženju ljudskih jedinki susrela sam se s jednom koja je nedavno postala mamica.

Kjut detece. Kjut odjeća. Kjut cipelice. Kjut oprema. Sve kjut.

Cigareta!

Što ima cigareta u tom scenariju? Ništa osim, da je dio priče u kojoj ta mamica doji dijete i onda ode na terasu i zapali cigaretu.
Ne znam iz kojega sam ja paralelnog svijeta, galaksije…

Eto vidiš tu postanem agresivna. Bok, ja sam Vildana imam 164cm i 55kila. Lubenicu ne mogu iznijeti iz trgovine ali u takvim prizorima imam osjećaj, da bi ženu ili čovjeka mogla…no ja.

Mislim, kakva je to fora prestajem pušit postepeno, jer odmah prestati može biti šok za tijelo. Jeli majketi? Čije tijelo?

Okej mislim općenito sam alergična na cigarete i na sve načine autodestrukcije. Ali u razdoblju kada tvoje tijelo proizvodi nov organizam ti ‘postepeno’ odvajaš cigarete.

Ne znam kako bi ja to najbolje objasnila. Evo recimo, unutrašnjost auta je mamin trbuh. I zamisli da si beba. Sjediš u zatvorenom autu kao beba u stomaku, a kroz neku rupicu ti konstantno dotiče dim cigarete.

Ili.

Zamisli dojenje kao da roniš. Spojen si u moru sa cijevkom na površini koja ti dovodi kisik. I onda netko postepeno, jelte duboko pod razinom mora tebi preko cijevke dovodi miris i okus cigarete.

Pametnom dosta.

Ako ne zbog sebe, baci iz ruku cigaretu zbog djeteta koje ne može bez tebe.

Epilog tog susreta i njegov vrhunac je bilo pitanje, da li u mojem domaćem pecivu ima korice limuna jer možda će ona naštetiti bebi, ako ju mama pojede.
Ozbiljno? Jel’ se ti za*ebavaš?

Možeš li zamisliti koliko me je Erni puta ‘udario’ nogom ispod stola i očima dao signal -Vildana, diši duboko!-.

Pripremite čekiće i eksere da me pribijete na križ zbog pljuvanja po cigaretama.

Realno svi znamo tko je u pravu.

Odgovor je ODMAH. SAD. Na kraju krajeva – ZAUVIJEK.

S osmijehom, Vildana