Slučajnosti ne postoje. Svi smo mi marionete vlastitih podsvjesnih želja. Carlos Ruiz Zafon
Neka ovo bude uvodna riječ u ovu urnebesnu priču moje čitateljice! Spremni? Evo je.
Bilo je to 2012 godine. September. Ono vrijeme kada još uvijek je vani toplo, a škola počinje. Bila sam na redovnom pregledu kod svoje ginekologice. Pregled je zaključila riječima ‘Neće beba još, nije čak niti blizu!’. Rok mi je bio tek za 12 dana i htjela sam nekako izbjeći baš taj datum. Zašto? 15. septembra je rođena moja svekrva. Nemogu dvije zvijezde imati isti dan rođendan. Ljubomorno mislim. Poslije pregleda sam zovnula kolegicu i nakon kratkog izvještaja kako je bilo na pregledu sam telefonski razgovor završila rečenicom: ‘Ma šta ginekologica zna, ja ću danas roditi i točka!’
Tom rečenicom sam naslutila početak laganog popodneva koji će se promjeniti u urnebes. Pred večer sam stariju kćerkicu uspavala i poželjela u miru pogledati TV. U miru. Taj dio nije razumio moj dragi. Uznemirio se i kao pravi heroj opremio se ‘opasnim oružjem’ – kuhinjskom krpom, pripremao se za boj sa – stršljenom. Prije 14 dana ga je već jednom jedan ugrizao. Ponovan ugriz bi značio ne male probleme! On kakav je ljubitelj svega što diše, želio je na miran način pokazati stršljenu izlaz iz stana. Gledajući ga, shvaćam da se javljaju prvi redni trudovi. Beba kuca na vrata! Evo ih na svakih 10 minuta! Dragi još uvijek sa ‘opasnim oružjem’ šeta po stanu.
Otišla sam u kupaonicu, oprati kosu, jer nikad se ne zna što me čeka, a za prvi susret sa bebom, želim biti sviježa. Sredim i to i krenem sušiti kosu. Na obroke. Prošlo je sat vremena i trudovi se pojavljuju na svakih 5 minuta. Po teoriji iz tečaja za pripremu roditelja na djecu, ja bi trebala prije sat vremena biti u bolnici. Odjednom, zvuk telefona. Izlazim iz kupatila, gledam u telefon na kojem piše dolazni poziv – ‘Moj dragi’. Ništa mi nije jasno. Dignem slušalicu i sa druge strane laganim glasom čujem: ‘Na putu sam prema hitnoj, ugrizao me stršljen, imam reakciju i teško dišem!’.
Nisam ga niti uspjela pitati što ću sama sa sobom, već je bio odložio slušalicu. Tko će me odvesti u rodilište? Beba samo što nije izašla!!! Zovnem prvu susjedu, pograbim i ručnik u slučaju da mi u autu pukne vodenjak, ona u šoku vozi, ja lagano sa osmijehom dišem. Stigavši pred rodilište zovem dragog. Javlja se i kaže da je na infuziji, neka još malo sačekam. Nema problema dragi, zamoliti ću bebu da ne izađe i pri tom stiskati noge. Susjeda paničari, moli me da uđemo u rodilište. Neću. Neću da dragi zakasni na rođenje prvog sina! Kada je prošla ponoć evo tatice. Stiže. Učinilo mi se da je bio najveća svijetlost u mraku. Bio je sav nekako zelen i klimav. Ušavši u rodilište , doktor je izgovorio: ‘Au, glava je tu. Idemo! Odmah u rađaonu!’
Brzo smo taj porod odradili. Tatica je ostao pri svijesti! Poslije poroda, u sobu je ustupila ONA. Bila je to doktorica koja me je prilikom prvog poroda morala šivati. Pruža mom dragom ruku, čestita na bebici i izusti: ‘POZDRAV, JA SAM DOKTOR SRŠENOVA!’. Od tu naprijed, dragome je sjećanje magleno! J J J
Zaključak? E moj, Carlose Ruise Zafone! Da te čuje gospodin iz priče iznad! Na to sve ja bi dodala da je slučajnost najbolji način za pisanje simpatičnih i jedinstvenih uspomena. Jer sve ono najbolje se skoro uvijek dogodi – slučajno!
Vidim, da u većini smiješnih scena koje mi šaljete su vaši partneri glavni akteri? Jeli to zaista tako?
Jedva čekanje, nove objave sa pozitivnim, nasmijanim scenama iz rađaone?
S osmijehom, Vildana
*Za detaljan opis svojega iskustva iz rađaone se zahvaljujem obitelji Zec. ❤
momwillbee.home.blog 