Tako je! Kad je sve skupa kuluminiralo i kada sam još mogla zadržati hladnu glavu i priznala sebi ‘svoj problem’. Shvatila sam da moj osmijeh skriva poglede na situacije i da ću ne strijeznim li se propustiti ono za čim ću za par godina žaliti. Evo donosim ti kratak popis stvari na koje obrati pozornost, ujedno držim fige, da ga nećeš trebati!

Kako sam znala, odnosno kako ćeš znati?

• Misliti ćeš da ćeš si pomoći tako što ćeš pokušavati stvari riješiti na način, da ćeš probleme (koje nemaš) rasčlanjivati na prafaktore. Odjednom, naći ćeš se u začaranom krugu ‘žvakanja’ jednih i istih misli. Misli ćeš uvijek razviti do tog stupnja, da ćeš uvijek na kraju shvatiti, da ih ne možeš riješiti.
• Koliko se iz nasmijane i pune života osobe promjeniš u negativnog mrguda nije potrebno gubiti riječi. Prevlada onaj patuljak u mami o kome sam govorila ovdje.
• Ljenost. Usporenost i ‘ne da mi se’ state of mind. Napraviš sve za dijete, to bez daljnjeg. Za tebe ti se ne da ‘gubiti’ vrijeme.
• Kod mene je nekako najjače udarilo pod krinkom ‘socijalnog bijega’. Zatvorila sam se i nije mi se dalo. Ljudi su me živcirali. Mislim, ne da su me živcirali, dodatno su me opterećivali. Toliko sam imala sama sa sobom posla, da mi se nije dalo slušati i biti tampon za tuđa sra*ja. Bila sam osjetljiva na riječi i samnom si morao ‘u rukavicama’. Zato sam se rađe maknula nego dozvolila da me itko povrijedi.
• Odgađanje. Da bojala sam se vratiti propušteni poziv nepoznatog ili čak i poznatog broja. U glavi sam imala more riječi, razmišljanja, a jezik sa mozgom nije sudjelovao. Nisam bila sposobna sudjelovati u suvisloj komunikaciji. Telefon su mi par puta isključili, jer zaboravila sam platiti račun. Ne namjerno. Jednostavno, odgađajući sam zaboravila.
• Sram. ‘Puna ti je gu*ica svega!’. ‘Što će tko reći?’. ‘Ako nisam produktivna, kako da to drugim objasnim?’. ‘Ako im kažem, da sam depresivna, hoću li to biti dovoljno dobar argument?’. Psiholog? Sama pomisao na njega je na početku bio zastrašujuć.
• Krivica. Ako sam ja kao rastopljeni sat sa Dalijeve slike, što poručujem svojem dijetetu? Kako mogu biti takva? Koliko moji bližnji ‘trpe’ zbog moje ‘modne muhe’?

DOSTA!!! Vildana, dosta! Okreni drugu stranu ploče. Napravi suprotno. Digni slušalicu i odgovori na poziv. Odi na kavu. Podruži se. Pazi s kim što dijeliš. Slušaj tuđe priče. Mrdni. Pomakni kakav ormar, premjesti namještaj. Zaposli sebe. Zaposli svoj mozak. Nešto i išta! Nađi pomoć.

Psiholog! Mogu ja prijateljici reći što me guši, ali ona će na situaciju pogledati subjektivno, jer ona je moja prijateljica. Ona će me zagrliti i reći: ‘Razumijem, ajmo u Zaru riješiti stvar!’. Ne, netrebam to. Trebam nekog da me ‘ošamara’ sa realnošću.

I onda konačno: ‘Dobar da, ja sam Vildana. Trebam pomoć!’

Ta mala ženskica, u bijelom mantilu! Da ne duljim. U jednom susretu sam joj rekla: ‘Oprostite, ja i nisam čovjek zagrljaja, ali koliko ste vi meni pomogli, da bi vas najrađe zagrlila!’. Koje olakšanje!  Jednostavno. Simple.

Ako si sama sa kojim od ovih simptoma. Ukoliko poznaješ nekoga sa ovim ‘vidljivim’ simptomima, povuci ga za rukav i savjetuj mu, da me prati sljedeći četvrtak. Tada naime otkrivam završetak ove teme i kako sam ja to konačno preživjela. Može?

S osmijehom, Vildana